Kamala Harris, Titanic i 'ništa bez publike'
Javni govor često izaziva strah i nesigurnost, pogotovo kada se moramo suočiti s nepoznatim licima. Kamala Harris, američka političarka i izvrsna govornica, daje jednostavan, ali moćan savjet: govor nije zbog govornika, već zbog publike. To je ključno za svaki uspješan govor, a njezin primjer s Titanicom, izvrsno to ilustrira.
Da se svijet posljednjih godina rapidno mijenja, pokazuje i to što u Hrvatskoj na društvenim mrežama bez problema iz prvog reda možemo pratiti političku kampanju za američke predsjedničke izbore. Uz ostale sadržaje koji se na TikToku (mladima) nude, naišla sam na (predizborni) video u kojem dvije djevojke, obožavateljice predsjedničke kandidatkinje, pitaju Kamalu Harris koja je njezina tajna da je tako dobra javna govornica. Ona odgovara: “Javni govor nije o vama ni zbog vas, nego zbog vaše publike” te ih pita znaju li za Titanic (jedna djevojka priznaje da nikada nije gledala film – stvarno je mlada...). Kamala Harris nastavlja: “Da ste na Titanicu, i jedine znate da će brod potonuti, biste li se brinule o tome kako izgledate i kako zvučite? Najvažnije bi bilo da svi saznaju ono što vi znate. Kada držite javni govor, vi znadete nešto što morate podijeliti s drugima da i oni saznaju.“ Podsjetila ih je da će razmišljati o drugima – govoriti zbog njih.
Često vidim da treninzi javnog govorništva imaju module o neverbalnoj komunikaciji ili tremi. To nisu nebitne teme, ali nisu srž javnog nastupa. Kao što Harris ističe, uspješan javni govor ne temelji se na vama kao govorniku, već na publici i njezinim potrebama. Ta ideja nije nova. Počinje s antičkom retorikom, a potvrđuje ju retorička teorija Lloyda Bitzera (1968), koja naglašava da publika, uz povod (zahtjev) za govor (eng. exigence) i ograničenja (eng. constraints), čini osnovu svake retoričke situacije. Bez publike nema prave prilike za govor, jer govor dobiva značenje tek u odnosu na one koji ga slušaju. Neverbalna komunikacija tek je dio tih ograničenja, pogotovo kada uzmemo u obzir da retorička situacija ne mora biti samo u govoru, nego i u pismu.
Nemate li publiku (koja vas sluša) – nemate retoričku situaciju.
Publika je javnim govornicima u središtu. Ona im je sve. Isti govornik, ista poruka, u isto sati, na istom mjestu, ali samo jedna nova članica (ili jedan novi član) publike, i govor će biti drugačiji. Dobra vijest je da publika može biti malobrojna.
Možda imate publiku, ali nemate povod (zahtjev) nešto reći. Bitzer to objašnjava kao odnos „pitanje/odgovor“. Ako pitanje nije postavljeno, odgovor je suvišan. Pitanje ne mora biti verbalizirano, ono se može “osjetiti u zraku”, ali treba ga znati prepoznati. U formalnim, skriptiranim događajima, to je jasnije, npr. dodjela nagrada nakon koje se očekuje obraćanje nagrađenog. Da netko pokupi nagradu i samo pobjegne s pozornice, smatrali bismo ga nepristojnim. Kako postoje javna lica, političari, koji govore svaki put kada vide mikrofon, tako s druge strane postoje govornici koji ne prepoznaju priliku – ili je ne žele prepoznati. Iskoristiti pravi trenutak (grč. kairos) je umijeće, u čemu se možda i najviše očituje nečija vještina – kako procijeniti jesmo li „pozvani“ javno govoriti ili ne. Krizna situacija zahtijeva brz i jasan govor, dok govor na svečanoj prigodi poziva na formalnost i promišljenost. Početak pandemije koronavirusa bilo je pitanje, a konferencije stožera (koje su se tada svakodnevno pratile) – odgovor.
Ako govorite na konferenciji, možda ste ograničeni vremenom ili formalnim okvirom, ali te granice mogu pomoći da izoštrite svoje poruke. Ograničenja ne moraju biti negativna – mogu pomoći usmjeriti ili uokviriti vaše poruke, čineći ih jasnijima i fokusiranijima. Vaš kredibilitet, vaša persona, sva iskustva, znanja, umijeća koja ste stekli, sve se to u trenutku pretvori u vašu snagu (ili slabost). Što je veća promjena ili akcija koju svojim govorom želite postići, to bolje morate poznavati ograničenja koja vam stoje na putu. Publika vas prvi put vidi, a moraju vas poslušati jer brod tone? Govorite bez mikrofona u velikoj dvorani? Jeste li prehlađeni pa ste promukli i nazalne boje glasa? Sve će to odrediti vaš govor u tom trenutku. Sutradan ili 15 minuta kasnije – nakon što se stvori mikrofon ili nakon što ispričate dobru foru i slušatelji se opuste – vaš će govor teći drugačije, jer će trenutak biti drugačiji.
Osvrćući se na instant savjet Kamale Harris, javni govor nije o govorniku i javni govor nije samo prezentacija informacija – to je prilika da povežete publiku sa svojim porukama. Prepoznati pravi trenutak, prilagoditi poruku i usmjeriti pozornost na publiku – to je ključ uspjeha.