Analiza sinkronizacije nove “woke” Snjeguljice
Prijateljica koja ima malenu djecu zna mi spomenuti da su animirani filmovi loše sinkronizirani, s ružnim glasovima i neprirodnim intonacijama. Kako se već godinama piše o ovoj novoj Snjeguljici, a zatekao me (neugodno) zvuk najave (trailer), odlučila sam se počastiti projekcijom filma u kinu i zapisati govorna zapažanja, u kategorijama glas, izgovor, naglasci i interpretacija.
Prije svega, nekoliko ograda: nemam ništa protiv nikoga, i ispričavam se ako je na filmu surađivao tko od mojih kolega fonetičara/kroatista – pokušala sam saznati, ali Blitz Hrvatska ne raspolaže tim informacijama. Svjesna sam toga da je prošle godine donesen Zakon o hrvatskom jeziku koji u članku 11. ističe da je uz standardni jezik na filmu dopušten i hrvatski narječni idiom. Film sam pogledala jednom te sam na A6 formatu papira (u mraku) bilježila natuknice. Da sam imala mogućnost premotavanja, sigurno bih uočila nešto više ili manje. Na kraju filma nije bilo odjavne špice s imenima glumaca, kreativnog ili tehničkog osoblja iz hrvatske ekipe.
Glas. Glasovi za hrvatsku sinkronizaciju Snjeguljice dobro su odabrani. Moguće je da mi je promakla manja uloga s disfoničnim (promuklim) glasom, ali čini mi se da su svi bili zdravi. Impresionirali su me pjevački glasovi, u kojima glavne uloge pokazuju izuzetnu vrsnost (Nika Turković, Jan Kovačić, Nataša Janjić Medančić), ali i sporedne, većinom članovi Komedijina ansambla & friends. U hrvatskoj kinematografiji više su se puta istaknuli zanimljivi muški glumački glasovi te ovdje izdvajam Domagoja Jankovića i sjajnog Adalberta Turnera. Janković, koji je glasom oživio kraljičino ogledalo (nisam sigurna – možda je u postprodukciji blago dorađen?), i inače ima prepoznatljiv (suvremeni) zvuk. Tit Emanuel Medvešek je, osim Tupko patuljak, u filmu u funkciji pripovjedača, koji se veselim, nježnim, ali ugodnim glasom izvrsno uklopio u tu ulogu.
Dikcija/izgovor. Dikcijski je izvedba solidna, uz važnu napomenu: dobar dio filma pitala sam se je li sve u redu sa zvukom jer su svi zvučali kao da imaju sigmatizam (govorni poremećaj izgovora glasova s, z, c, a ponekad i š, ž, č). Kada se napokon pojavio govornik s “normalnim” s, zaključila sam da ostali zaista imaju problem. Film može poslužiti kao materijal za logopede i fonetičare, a dublja analiza mogla bi potvrditi više nijansi sigmatizma, uglavnom uže skupine, uz barem jednog govornika sa sigmatizmom šire skupine (koja obuhvaća sibilante i afrikate). U domeni izgovora hrvatskog standardnog jezika, promaklo je rastavljanje jata (ije/je/e/i) na dva sloga u izgovoru riječi „lijepih”, kao: li-je-pih. Bez sumnje, u hrvatskom (standardnom) jeziku jat je jednosložan, i „lijepih“ bi trebalo biti samo lije-pih, dvosložno. (Ako se pitate: „ali kako će se onda čuti da je ije, a ne je?“, tako što će naglasak u prvom slogu biti duži nego u npr. ljepših) Ne slažu se svi stručnjaci da se jat uz glas /l/ pretvara u sliveno /lj/ i da ćemo „lijepih“ izgovoriti s lj kao što je u ljepilo, ali, prolazi varijanta, pogotovo želimo li naglasiti, neslivenog izgovora, gdje „lijepih“ izgovaramo s dva odvojena glasa /l/ i /j/. Nešto kao što bismo pročitali da je to na francuskom: l'jepih :)
Naglasci. (Iz)govor je standardni i provode ga svi govornici, osim dva naglaska koja su mi zapela za uho: pogrešan naglasak imperativa „pospremi“, koji je govornica izgovorila kao POspremi (umjesto poSPREmi) te – moja najveća kritika – riječ „velikodušnost“. Ta se riječ ponovila četiri puta (moguće da je u različitim oblicima), sva četiri s istim naglaskom. Kada su je drugi put izgovorili, ja sam se glasno nasmijala – ali nije trebalo biti komično. Naime, odabran je oblik veliKOdušnost. Premda ćemo veliKOdušnost naći u najbržem rječniku (onome na Hrvatskom jezičnom portalu), najbolji rječnik preporuča VElikodušnost, a na str. 79-80 donosi i zašto: „U skladu s drugom osnovnom tendencijom zapadnonovoštokavskog naglašavanja pomicanjem naglaska sa spojnika (pretežito prema naprijed kao čelni [kratkosilazni], ali i prema natrag u obliku dugouzlaznog na pretposljednjemu slogu) donosimo dvostruke naglasne likove u nekim vrstama izvedenica. (…) Valja također kazati da ta tendencija „bijega“ naglaska sa spojnika nije odskorašnja, ona je već dugo naglasnim uzusom i na „tvrdim“ štokavskim područjima te postaje pretežitom, standardnojezičnom naglaskom praksom i normom, a naglasak na spojniku postaje stilski obilježen i prelazi u stilsku zalihu. (…) Taj je naglasak na spojniku živ još jedino kod onih rijetkih govornika hrvatskog jezika koji njeguju starinski izričaj. Imaju ga uglavnom starije i folklorne složenice, u novijima je veoma rijedak. Pomicanjem naglaska sa spojnika kodificiranu normu usklađujemo s uporabnom normom (Hrvatski jezični savjetnik, 1999)“. Drugim riječima, naglasak ne bi trebao biti na spojniku (a to je ovo „o” koje povezuje velik i dušnost), a čak bi, premda nije navedeno u rječničkom dijelu, mogao biti na pretposljednjem slogu: velikoDUŠnost. Dakle, ako je nešto prije više od 25 godina prepoznato kao tendencija koja nije od jučer, onda ta tendencija danas ne samo da više nije 'moderna', nego je već neko vrijeme udomaćena. Kada bi svi drugi naglasci u filmu bili besprijekorni, pomislila bih da je veliKOdušnost tu namjerno, u skladu s ovom stilskom zalihom, odnosno njegovanjem starinskog izričaja. Međutim, budući da je bilo drugih pogrešaka, a i ekranizacija Snjeguljice je suvremena (podsjećam, gledamo glumicu kolumbijskih korijena, princ nije princ i ne govori se u stihovima), rekla bih da je taj naglasak nepromišljen. Zbog imperativa i oblika „velikodušnosti”, naginjem tome da tijekom sinkronizacije fonetičar nije bio na raspolaganju.
Interpretacija. Nažalost, odnosno, nasreću: na razini interpretacije najviše je čujna razlika između (akademskih) glumaca i neglumaca. Moram ponovno pohvaliti Natašu i Jana, koji se u interpretaciji igra s glasom, izgovorom i intonacijama, ovisno o tome što mora izraziti. U istom odlomku, rečenicu za rečenicom, čak i unutar iste rečenice, promijenit će fonacijsku vrstu (tipa, zvuči li normalno ili kao da govori šaptom) i nadgrkljanska postavljanja (laički: u kojem su mu položaju grkljan, usne, jezik, kako bi dobio drugačiju kvalitetu, npr. zamislite da glumi dječaka ili starca). Natašine majstorije zvuče kao da joj je ova uloga vrhunski sjela: Zabilježila sam izvrstan odabir vibrantnog /r/ u riječi: „prrrrelijepo“. Kod neglumaca je čujno ono na što novinare/voditelje često upozoravam: čuje se čitanje. Jedna od najčešćih pogrešaka je da su toliko zalijepljeni za tekst, da čitaju bez razmišljanja i zaboravljaju ono što inače znaju. Pozdravi, vlastita imena i jednostavni obrasci (npr. hvala) – na tome se pada. U ovom filmu konkretno je bilo baš „hvala ti“, koje je zazvučalo samo kao rečenica pročitana s papira. U medijskoj praksi znam upozoriti da se čuje je li pozdrav („Dobar dan!”) upućen ili samo pročitan. Neglumcima su problem i duže (zavisne) rečenice, gdje se osjeti borba s neprirodnim intonacijskim obrascima. U stvarnom životu radimo kratku pauzu kako bismo osmislili što ćemo iduće reći ili naglasili odnos među riječima. Kada netko nevješto čita, pauzu će preskočiti – ili je napraviti na krivom mjestu, a onda će zanemariti i cijeli intonacijski obrazac (točnije, intonacijsku jezgru), baš zato što zna što iduće dolazi jer - čita. Čuje se to i u pitanjima. Česta pogreška je sva pitanja u hrvatskom jeziku čitati s uzlaznom intonacijom. Takva nalazimo samo u tri vrste: (1) pitanja bez upitne riječi („Radiš ovdje…?“), (2) pitanja s upitnim uzrečicama („Zar ne?“) i (3) pitanja s upitnom riječi, ali u kojoj je upit na nekoj drugoj riječi (npr. „Koliko je sati?“). Posljednji primjer često dajem da govornici osvijeste razliku u melodijama jezika. Intonacija u engleskom jeziku u pitanju „What’s the time?” ima znatniji uzlaz.
Budući da je ova Snjeguljica „woke“ (makar sam, priznajem, očekivala da će biti više, ali ne pišem filmsku kritiku, nego samo govornu), Snjeguljičin (budući?) momak nije princ, nego običan razbojnik, odnosno – mladić iz sela. Ili sa sela? Tu razliku između dvora i pučana mogli su naglasiti upotrebom dijalekta, ali evo, stvarno, drago mi je da nisu.
Sve u svemu, sinkronizacija je prolazna, ali isključivo zahvaljujući glumačkim vještinama. Zamjeram veliKOdušno, sigmatizme i neprirodne intonacije – zbog malih slušača (djece), koja upijaju što čuju. Čula sam mamu u kinu da je, uz djeci kokice i sok, sebi kupila kavu, „jer mora izdržati dječji film“. E, uz toliko uzlaznih intonacija, možda su je ovako držali budnom. Mali gledatelji crtićima i filmovima (ponekad nesvjesno) usvajaju nove riječi, ali i osjećaj za intonaciju, naglaske i ritam. Roditelji (i prijatelji) mogu se prisjetiti glasova i likova koje su djeca oponašala u svakodnevnom životu, i čijim su se replikama koristila kao svojima. Kao neki od budućih projekata, možda bi bilo zanimljivo usporediti ovu s ranijim sinkronizacijama Disneyjevih filmova. Ovaj ne bi trebalo biti dio kanona i ne bih ga preporučila prikazivati djeci za primjer hrvatskog jezika.