Jezik nije pravopis: pismeniji i bez straha od pravila

Kada čuju čime se bavim, ljudi me često pitaju kako mogu biti bolji u hrvatskom jeziku (a ne idu više u osnovnu školu). Najbolji savjet koji mogu dati? Važno je da se opuste, uživaju, čitaju (knjige; a ne pravopise/gramatike) i razgovaraju. Svjesna sam da jezični policajci – izvan profesionalnog konteksta (rade li kao lektori) – mogu biti nepristojni. Studij kroatistike, čak i ako upišu oni koji se vole praviti pametni, studente prizemlji kada uoče količinu gradiva, i proizvoljnost pravila.

Možemo zamisliti nekoliko razina poznavanja jezika, ovisno o obrazovanju i tome koliko netko hrvatski jezik voli i koristi se njime u praksi. Rekla bih da je spektar od onih s prosječnim srednjoškolskim obrazovanjem na jednoj strani, preko fakultetski obrazovanih do kroatista i lektora, kojima je posao da uljepšavaju jezik i govor, i najčešće imaju mnoga pravila u malom prstu. S onima koji svakodnevno pišu/govore, a uz to su i ljubitelji hrvatskog jezika (ili ga poznaju na naprednijoj razini), rasprave su bogatije, a radni dani lakši.

1.     Opustite se.

Teško da će tekstovi ikada zvučati kao da su ih napisali i ispravili profesori hrvatskog jezika, odnosno lektori, jer, zapravo – ni njihovi tekstovi tako ne izgledaju prije nego što ih netko ne provjeri, i to ne jer su nepismeni i nenačitani, već jer je pravopis zbirka naputaka, i sasvim je moguće da od njih stotine, nekome promakne baš ključno pravilo koje mu je potrebno. Kada sam tek počela raditi, previdjela sam deklinaciju stranih korejskih imena. Glavno pravilo kaže da se dekliniraju muškarčevo ime i prezime, pa je tako Marko Bošnjak u genitivu Marka Bošnjaka, Damiano David – Damiana Davida, a Haruki Murakami – Harukija Murakamija. Međutim, kineska imena ne podliježu istim pravilima. Prvo navodimo prezime, a onda ime; a prva imenska sastavnica se ne deklinira. Xi Jinping, u genitivu je Xi Jinpinga. Iako je logično, ne razmišlja se često o tome, ali isto je i s korejskim imenima: Sang Heon Lee (poznati južnokorejski glumac kojemu je Lee prezime), u genitivu je Sang Heon Leeja. Jezična pravila često odražavaju kulturu (nažalost: i politiku), a ne samo gramatičke zakonitosti.

Kroatisti će vrlo vjerojatno dobro prepoznati je li neki tekst lektoriran, jer lektori neće dopustiti da istovremeno napišete videokazeta (ili videokaseta), ali audio-snimka. Nećete moći napisati „od 2020.-2025!“ Važna je dosljednost: točka ili ide ispred drugog znaka, ili ne ide; a i ovaj „od do“ se piše riječima, ili samo sa spojnicom. Te stvari, čak i ako se spomenu tijekom obaveznog obrazovanja, uz gradivo kojem smo izloženi, stvarno nisu nešto oko čega se treba brinuti. Jednostavno, za to možemo angažirati lektora.

2.     Uživajte.

Ne volim vidjeti zaprepaštena lica kada sugovornici izgovore da se slažu, umjesto da su suglasni; ili da su do cilja došli postepeno, a ne postupno. Ne podupirem 100% teoriju profesora Kapovića da je „jeziku svejedno“, ali slažem se (ili sam suglasna, hmm?) da ste govornik hrvatskog jezika samim time što to jeste, i kada odaberete govoriti hrvatskim jezikom, radite mu dobro. Čuvate ga. I naše dijalekte koji su prekrasni.

Jedan od najboljih studenata na mojoj godini izostavljao bi zarez ispred „a“, makar je u pravopisu „a“ na listi koju smo u školi učili kao „a ali nego no već“ i ispred njih ide zarez. I znate što? Završio je studij, a to izostavljanje je odabirao, dapače, raspravljao je s profesorima da mu objasne zašto mora biti zarez ispred svakoga „a“, kada postoji pravilo koje kaže da veznik „a“ može biti sastavni (školska gramatika navodi primjer: „Došli su a mi smo ih lijepo primili.“). Pokazalo se da i stručnjaci drugačije interpretiraju pravila.

Uživanje u jeziku može potaknuti kvalitetna poezija, dobro sastavljene pjesme za djecu, radovi na dijalektu.

3.     Čitajte.

Moj broj jedan savjet za elokvenciju i pismenost je uvijek: čitanje. Čitajte knjige na materinskom jeziku, izgubite se u dubokim razgovorima, istražujte kulturu, odlazite u kazalište. Sve riječi kojima se koristimo negdje smo prije čuli, netko nas je naučio. Roditelji, bake i djedovi, braća, susjedi, odgojitelji, učitelji, nastavnici, glazbenici, društvo iz kvarta – ne govorimo izvanzemaljskim, govorimo onako kako su nama drugi govorili. Nosimo to ponosno. To su naše riječi.

Isto tako, čitanjem i izlaganjem različitim žanrovima, možemo se izložiti oblicima i riječima koje dugo nismo čuli, a možda i nikad, osim kao primjer u udžbenicima. Na primjer, tko još razlikuje futur prvi i futur drugi? Znate li kada se i zašto koristi kondicional (isto tako imamo dva, kondicional prvi i drugi)? Imamo četiri prošla vremena – zašto? Kako zvuči vremenski genitiv, a kako vremenski akuzativ? Znate li da je „postao je predsjednikom“ predikatni instrumental? Neki oblici zvuče nam neobično jer prerijetko na njih nailazimo.

Odabirom riječi dodajemo značenje i opisujemo, a nehotice i iskazujemo svoje stajalište. Kada kažu „14-godišnja djevojčica“, to zvuči prihvatljivo, ali „17-godišnja djevojčica“ je nategnuto? Roditelji bi se mogli složiti, ali jasno je da ne možemo reći „21-godišnji tinejdžer“. „35-godišnji mladić“. Da, ako koristimo mladić za neoženjenog muškarca, ali inače je 35 godina taman da nekome kažemo da je muškarac. Ako kažemo mladić, nešto insinuiramo. „80-godišnja starica“, dobro. Ali „60-godišnja starica“? Kako zamišljate tu osobu?

4.     Razgovarajte.

 Obratite pozornost na to što drugi govore, kakvim se izrazima koriste, i pitajte se – želite li zvučati više kao oni? Ponekad nas sitnice u jeziku iznenade. Kada ste posljednji put zastali nad nekom riječju i pomislili: „Zvuči lijepo, ali rijetko ću je upotrijebiti"? Možda stranputica, svitanje, treptaj. Ljepota je baš u tom bogatstvu izraza koje nosimo sa sobom. Ponekad od riječi odustanemo jer nam se ne sviđa značenje. Leš? Strašno nam je odbojna pa ćemo radije pročitati da su našli nečije mrtvo tijelo. Ili, supruga preminulog, uz postojeći izraz – udovica.

Osim što ćemo razgovorom obogatiti vlastiti rječnik, prisjetit ćemo se i da različiti ljudi govore na svoje načine. Dijete, profesor, nogometaš, prodavač na tržnici. Svakodnevni razgovori mogu nas naučiti nečemu što ne bismo pronašli u knjigama.

Ne volim kada si ljudi zamjeraju jer nešto nisu znali. Možda još niste imali priliku upotrijebiti tu riječ, možda ste odrasli u okruženju u kojem se često govorilo drugačije od onoga što stoji u rječniku. Jezik nije samo knjiga pravila – on je nešto živo, što raste, mijenja se, prilagođava. Ponekad nije stvar u pravilima, nego u osjećaju za jezik – kao s tim „mladićem od 35 godina“. Taj osjećaj se razvija slušanjem, čitanjem i razgovorom. Jezik je tu da nam služi (za sporazumijevanje), a ne da nas sputava. Što više u njemu uživate, to vam postaje bolji saveznik. Dakle, koristite se hrvatskim jezikom – i standardnim i dijalektima, a kada vam je važno da ste sve pravilno napisali, pokažite taj tekst lektoru. Time, jasno, i njemu učvršćujete položaj.

Bonus zadatak: Kako znamo jesmo li dovoljno pismeni? (baš me često to pitaju)

Odaberite knjigu s police, na primjer nešto što imate u biblioteci, a još niste čitali. Otvorite je (npr. u sredini) i počnite čitati. Ispišite svaku riječ ili izraz pokraj kojeg zastanete, ispisujte sve što vam se čini neobičnim i što vam odvlači pozornost – odabir riječi, konstrukcije, dugačke rečenice, „glupe” izraze, ponavljanja, nelogične veznike, neobična imena... bilo što. Zatim uzmite drugu knjigu, napravite isto i usporedite što ste sve našli. Jeste li uopće mogli izdvojiti neke osobine? Primjećujete li razliku u jeziku/stilu? (Naravno, ako možete – uzmite drugog autora) Koju ste riječ izdvojili jer niste znali značenje? Potražite ga i iskreno se pitajte jeste li mogli znati što znači? Možda je žargon. Ako ste uspješno izvršili zadatak, prepoznali neki novi izraz ili osjetili razliku u stilu – čestitam, pismeni ste! :) Pismenost nije znanje svih pravila, nego znati kako slušati, čitati i jezik prilagoditi situaciji.

O produkciji – u idućem blogu.